Silovanje kao oružje u ratu
Svjesni činjenice da seksualno nasilje u oružanim sukobima nije rijetkost i da se dešava kako nad muškarcima tako i nad ženama u ovom tekstu mi ćemo se fokusirati na silovanje koje se vrši nad ženama u oružanim sukobima.
Uvodna promišljanja
Princip čovečnosti podrazumeva se kao urođeno svojstvo ljudskog bića, vrednost koja se ne dovodi u pitanje i moralna obaveza poštovanja ljudskog dostojanstva drugog. Praksa nažalost pokazuje da jednom kada se otvore vrata oružanog sukoba ljudska svijest i čovječnost nerijetko kao da se transformira pod uticajem zla i prestane da postoji. Dokazi za to su višestruka kršenja Međunarodnog humanitarnog prava (dalje:MHP) koja su redovna popratna pojava i u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima. Iskustva iz savremenih oružanih sukoba pokazuju da jedna od kategorija civilnog stanovništva koja je naročito izložena nehumanim i nečovječnim postupanjima jesu žene, posebno kroz zločine silovanja u ratnim okolnostima. Brojna svedočenja žena kako na nacionalnim tako i međunarodnim sudovima o torturama koje su proživele u ratu odaju utisak potpune moralne zaslepljenosti, gde više nije važno samo vojno-tehnički onesposobiti neprijatelja, već potpuno ga poniziti i to najviše zlostavljanjem njegovog civilnog stanovništva; ljudsko dostojanstvo kao da postaje imaginarna kategorija.
Na tom tragu sasvim opravdano pitanje koje se nameće kao imperativ jeste kako zaštiti dostajanstvo i dignitet žene u oružanim sukobima? Nažalost, adekvatnog odgovora i mehanizma koji bi adresirao ovo pitanje za sada još nema. MHP je kroz čitav korpus pravila[1] zaštitio žene u oružanim sukobima, prvenstveno kroz četvrtu (IV) ženevsku konvenciju, Dopunske protokole I i II, kao i međunarodno običajno pravo. Ipak, razmjer zaštite koji se ženi garantuje kroz MHP i onoga što se dešava u oružanom sukobu je u oštrom kontrastu. Mnogo je razloga zbog čega je to tako, ali valja spomenuti da žene na ratnim područjima ostaju bez partnera i preuzimaju ulogu glave porodice, te zauzete brigom za decu, hranu, sklonište, vrlo često ostaju izložene i nezaštićene. Iako MHP pokušava da svojim glavnim instrumentima-naknadom štete i krivičnim gonjenjem ratnih zločinaca pospeši poštivanje svojih pravila, izostanak centralnog tijela ili hijerarhijske institucije koja bi bila zadužena za primjenu (prinudnu) međunarodnog humanitarnog prava jedan je od ključnih razlog razdora između MHP-a u teoriji i praksi.
Silovanje u oružanim sukobima: od zločina do oružja
Vraćajući se natrag na sam meritum teme teško je ne primijetiti da je silovanje u savremenim oružanim sukobima fenomen koji ima šire dimenzije u odnosu na onu primarnu, da se prije svega tretira kao ratni zločin. Kada se uđe u samo analiziranje načina izvršenja ovog potencijalnog ratnog zločina koje opisuju žrtve istog i obima /razmjera u kojem se događa može se vrlo jasno primijetiti da silovanje spada u jednu vrstu oružja tokom ratnih dejstava. Da bi se nešto smatralo oružjem ono samo po sebi ne mora nužno biti niti konvencionalno, niti oružje za masovno uništenje već može biti i nevojno, to jeste ono koje može ostaviti strahovite psihološke i druge posljedice sa ciljem da se žrtva ponizi i neprijatelj moralno porazi. Brojna svjedočenja žena iz dosadašnjih oružanih sukoba prvenstveno iz onih u bivšoj Jugoslaviji kao i ovog koji se trenutno dešava u Ukrajini pokazuju da sam način izvršenja ovog zločina i njegova učestalost i masovnost je ono što ga čini specifičnim u odnosu na druge vrste zločina.[2] Žene su nerijetko izložene silovanju i pred očima „drugih“ čak svojih najbližih članova porodice, (djece, supruga i roditelja) kako bi se samoj prirodi tog zločina dao teži oblik i kako bi se poslala poruka ostalima kako će završiti “neprijatelji”.
Dakle, svrha samog tog zločina nije isključivo silovanje kao takvo nego nastojanje da se onemogući postkonfliktna reintegracija žrtve, da se ponize ostali članove porodice koji su možda bili prisiljeni gledati takav zločin i pošalje na koncu poruka neprijatelju o vojnoj nadmoći i superiornosti. Takav psihološki efekat najlakše se postiže silovanjem žene pred drugim ljudima ili članovima njene porodice čime posljedice ostaju cjeloživotne kako po nju samu, tako i po njenu porodicu. Silovanje tako postaje ubojito ratno oružje i potencijalni ratni zločin koji je potrebno prepoznati u odnosu na krivično djelo silovanja u mirnodopskim uslovima koje nužno ne ostavlja tako široke implikacije.
Ovdje se naravno ni na koji način ne želi pokazati da je silovanje, pedofilija ili bilo koji drugi sličan oblik krivičnog djela koji se događa van oružanih sukoba, a koji se može dovesti u vezu sa ovim fenomenom, manje stravičan nego naprotiv da se ukaže na različite dimenzije kako bi se i pitanje postratne traumatizacije žrtava seksualnog nasilja moglo adekvatnije adresirati. Silovanje obično služi kako bi se psihološko stanje osobe ali i stanje njene okoline, porodice i najbližih narušilo i time uticalo na sam tok oružanog sukoba. Mnoštvo je primjera danas, a i ranije u prošlosti gdje je silovanje korišteno kao ratno oružje na određen specifičan način.
Jedan od takvih primjera možemo pronaći u oružanim sukobima u Kolumbiji gdje se seksualno nasilje nad ženama iz protivničkih oružanih grupa smatralo jednom vrstom ratnog trofeja preko kojeg se može vršiti uticaj i na moral protivničkih boraca.[3] Takvi postupci vojnika da siluju žrtve, prvenstveno žene imaju zasigurno za cilj da žrtve budu ponižene, obilježene i stigmatizirane za cijeli život u društvu. Da se ovakve stvari ne rade slučajno već jasno isplanirano govore podaci iz Drugog svjetskog rata da je Crvena armija tokom završnih operacija silovala između 1 i 2 miliona Njemica i Poljakinja na području Istočne i Srednje Europe.[4] Upravo je ovo jasan pokazatelj da se ovakavi činovi mogu okarakterizirati kao svojevrsno oružje, jer dovode do mnoštva različitih posljedica u jednom društvu.
Kao savremeni pokazatelji ovog fenomena kojeg istražujemo mogu poslužiti ratovi na području bivše Jugoslavije ali i dosadašnja dokumentirana svjedočenja i iskustva iz rata u u Ukrajini. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je, uz rat u Ruandi, doprinijeo razvoju istraživanja i diskusija o tome da je obim korištenja silovanja kao ratnog oružja povećan.[5] Zbog prirode teksta, te njegove dužine, nećemo se baviti konkretnim ciframa, ali hoćemo istaći nekoliko bitnih faktora. Kao prvo, prostor bivše Jugoslavije naginje ka patrijarhalnom društvu, percepcija o ženama u takvom društvu već vodi ka manje zavidnom položaju, ali uz taj položaj ide i ideja o ženi kao nekome ko pruža njegu, ko brine o porodici, ili će se brinuti o porodici.
Silovanje kao oružje u ratu, sa svim implikacijama, je već brutalan zločin, a ova percepcija uloge žene samo dodaje još jedan element okrutnosti. Kao drugo, što nas takođe uvodi i u slučaj Ukrajine, silovanje kao oružje u ratu u sebi sadrži stepen surovosti i masovnosti kakav se u većini slučajeva neće naići u slučajevima izvan ratnih okolnosti, što zbog prosječnog uzrasta žrtava, što zbog broja napadača. Kako inače objasniti da su žrtve i djeca?[6]
Uzimajući to u obzir teško je zamisliti stepen dehumanizacije koji je neophodan da bi osobe koje su, vjerovatno, prije rata bile u manjoj ili većoj mjeri integrisane u društvo kojem su pripadale bile u stanju da, ne samo siluju već da kao žrtvu silovanja odaberu dijete. Priče o silovanjima u Ukrajini dominantno su individualne priče, bilo da žrtve imaju dvanaest, dvadeset ili više godina i zločin kao takav je individualna odgovornost onih koji su ga počinili. No, sam način izvršenja tih potencijalnih ratnih zločina koji proizilazi iz dostupnih svjedočenja pokazuje da su njegove implikacije znatno veće od tih dokumentiranih iskustava, i da se radi o zločinu koji nije samo zločin nego oružje u ratu, odnosno dio ruskog arsenala kako je to istakla ambasadorica UK-a u Ukrajini Melinda Simmons.[7]
Silovanje kao oružje u ratu otvara potpuno novu dimenziju ovog zločina. Ako uzmemo u obzir ovaj čin u mirnodopskim uslovima, videćemo da se on uvek želi prikriti, skloniti od očiju javnosti. Kao oružje u ratu, silovanje postaje metafora za dominaciju jedne nacije/religije/etnije nad drugom, dakle ne isključivo kao patološki čin, već poruka koju treba poslati neprijatelju. Počinioci koji čine ovaj zločin pred decom, roditeljima, partnerima, dehumaniziraju žrtvu na vrlo specifičan način, ostavljajući malo prostora za postkonfliktnu integraciju u zajednicu.
Kada razmotrimo koliko je žrtvama silovanja postratni život nakon ovakvih zločina surovo deformisan, postavlja se pitanje koliko je zadovoljenje pravde formalno-pravnim instrumentima uopće moguće. Učinjena šteta jasno je nemerljiva, pa stoga pitanja pravde za žrtve ovakvih zločina koja se uglavnom svode na krivičnu odgovornost počinioca vrlo je diskutabilna. Silovanje kao oružje u ratu stoga postaje brižljivo koreaografiran akt nasilja prema ženama koji počionici koliko je to moguće posredstvom raznih kanala nastoje prenjeti do “publike” istovremeno nastojeći izbjeći odgovornost za taj čin.
****
Dodatni prilog fenomenologiji silovanja kao oružja u ratu (odlomak iz knjige Rastakanje duše[8] koja je inspirirana životnim pričama i sudbinama žrtava seksualnog nasilja u sukobima u BiH i drugim zemljama svijeta.)
Žena
I jutros sam se probudila živa.
U ovoj maloj sobici.
Ovom malom naselju nesretnika.
Naselju prognanih.
Iz svojih domova. Iz svojih života.
Naselju očaja i bijede.
Bože moj, da mi barem hoćeš poslati glas ili neki
znak da znam zašto me još uvijek držiš živom.
Zar je ovo život?!
Ne mogu gledati u oči ni muža, ni porodicu, ni
komšiluk.
Sve znaju sigurno.
Kako da živim ovako.
Svi sigurno misle da se nisam dovoljno branila,
borila.
Možda da sam htjela?
Ili da sam dala povod?
Sad mi se smiju iza leđa.
Nama.
Vidim im to u očima.
Iako ništa ne govore, smiju mi se.
Vidim im to u pokretima.
U lažnoj samilosti.
Dodvoravanju.
A sad još i ovo.
Negdje su ga uhvatili. Sudit će mu.
Tražit će od nas da ispričamo svoju priču.
Da kažemo ko smo.
Da dolazimo na sud.
Da ga osude.
I da pravda kao bude zadovoljena.
[1] Vidjeti šire u: Ženevska konvencija IV iz 1949 godine, kao i Dopunski protokoli I i II iz 1977. godine.
[2] Vidjeti šire na: Amnesty international, Ukraine: Epidemic of violence against women in conflict-torn east, dostupno na: https://www.amnesty.org/en/latest/press-release/2020/11/ukraine-epidemic-of-violence-against-women-in-conflicttorn-east/;
NPR, Laure Wamsley, Rape has reportedly become a weapon in Ukraine. Finding justice may be difficult, april 2022, dostupno na: https://www.npr.org/2022/04/30/1093339262/ukraine-russia-rape-war-crimes;
INDEX.HR, Majka iz Ukrajine: Silovao me ruski vojnik. Godište je mojih sinova, bio je lud, maj 2022. godine, dostupno na: https://www.index.hr/vijesti/clanak/majka-iz-ukrajine-silovao-me-ruski-vojnik-godiste-je-mojih-sinova-bio-je-lud/2364653.aspx;
Radio slobodna Evropa, Žrtve silovanja u BiH: Trebamo podršku, ne sažaljenje, 2017. godina, dostupno na: https://www.slobodnaevropa.org/a/bosna-i-hercegovina-rat-zrtve-silovanja-amnesty-international/28729581.html.
[3] BBC, NEWS, Amnesty: Colombian women treated as 'war trophies, Septembar 2011. godina.
[4] Vojna povijest, Hrvatska: “Silovanje žena nakon WW2 rata gore nego što se mislilo”, 2015. godina. Dostupno na : https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/silovanje-zena-nakon-ww2-rata-gore-nego-sto-se-mislilo-1013889
[5] Jelke Boesten, Sexual violence as a weapon of war in Ukraine, 2022.
[6] Lara Marlowe, Is Russia using rape as a weapon of war in Ukraine?, Irish Times, 2022. https://www.irishtimes.com/world/europe/2022/08/13/is-russia-using-rape-as-a-weapon-of-war-in-ukraine/.
[7] REPUBLICWORLD.COM, Zaini Majeed, British Ambassador To Ukraine Warns 'Rape Is A Weapon Of War, Part Of Russia's Arsenal', april 2022, godina. Dostupno na: https://www.republicworld.com/world-news/russia-ukraine-crisis/british-ambassador-to-ukraine-warns-rape-is-a-weapon-of-war-part-of-russias-arsenal-articleshow.html.
[8] Šimić, Goran, Rastakanje duše, Dobra Knjiga Sarajevo, 2016. godina, str. 9-10.
Autorke
Mentor
