Narativi i sećanja

Interpretacija pojedinih istorijskih događaja u zemljama bivše Jugoslavije predstavlja jedan od najzastupljenijih načina za mobilizaciju nacionalne svesti. Pred vama je prikaz tri događaja koja su se desila u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. O ovim događajima su postojali, ali i dalje postoje, različiti narativi strana koje su bile sukobljene. Ovi narativi su i danas prepreka ne samo za razvoj međudržavnih odnosa, već i za humano sećanje i davanje adekvatne počasti žrtvama.

Oluja

Neuralgičnu tačku za Srbe i Hrvate predstavlja Oluja. Ta vojna operacija koja se dogodila početkom avgusta 1995. godine značila je faktički završetak sukoba u Hrvatskoj, pobedu hrvatske vojske i odlazak većine Srba iz Hrvatske. Međutim, decenijama nakon sukoba, elite na obe strane se bore za sopstveno sećanje na taj događaj i ugrađivanje jednog narativa u svest oba naroda. U Hrvatskoj se početkom avgusta slavi “najveća hrvatska oslobodilačka operacija”, dok se u Srbiji jadikuje nad “ustaškom zločinačkom akcijom”. Postavlja se pitanje koliko nastava istorije u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima doprinosi senzacionalističkim performansima u Kninu i Novom Sadu? Mislim da je doprinos jako veliki, ako ne i ključan. Profesori istorije postali su “čuvari vatre”. Njihova interpretacija istorije koju prenose mladim ljudima i akademski autoritet koji poseduju, garantuje mitu o istorijskom događaju element funkcionalnosti, dalje se za njegovo širenje angažuju političke elite, a verski poglavari daju priči element svetosti.

U Hrvatskoj se pitanje o ispravnosti vojne operacije Oluja ne postavlja. Taj događaj je udario temelje savremenog nacionalnog identiteta Hrvata i svaka demitologijzacija bi porušila sve ono što je do sada izgrađeno. Međutim, kao i svaki nacionalni mit, uspeo je da jasno razgraniči ko smo Mi, a ko su Oni. Profesor Dejan Jović u svojoj knjizi Rat i mit govori o etnototalitarizmu. Taj termin označava ideju i praksu koje govore da nacija-država ne mogu biti suvereni sve dok u njoj postoji Drugi. On može biti ratni i posleratni, gde se ratni javlja kroz proterivanje i uništavanje druge grupe, a posleratni ili svakodnevni dovodi do “tihog brisanja” i asimilacije.

Sa druge strane, Oluja nije ništa manje tabuizirana i u Srbiji. Naravno, ugao gledanja je znatno drugačiji i Oluja se vidi kao završetak posla koji je otpočeo u NDH i pozicija stalne žrtve ne ostavlja prostor za bilo kakvu raspravu van datog okvira. Takav pristup briše mogućnost da smo Mi činili zločine, jer samim tim što smo žrtve znači da ne možemo biti zločinci, dok povezivanje jednog istorijskog događaja sa događajima koji su se zbili pola veka ranije, pojednostavljuje kompleksnost ratova na prostoru bivše Jugoslavije, ali je takvo pojednostavljenje važno za proizvodnju nacionalnog transa kroz jasno shvatljive binarne podele –dobro/zlo, Mi/Oni, Bog/Đavo…

Zašto je uopšte važno da se jedan ovakav događaj konstantno eksploatiše i da mora postojati zvaničan narativ o istom? Cilj je dehumanizovati Drugog. Bez ikakvog znanja o željama, traumama i iskustvima, ne daje se prostor da se identifikujemo sa njim kao sa ljudskim bićem koje prošlo isto što i Mi, već o njemu stvaramo jednostavnu, stereotipnu sliku, a kroz takvu je Drugi nužno različit i negativan. Zato ne iznenađuje što se etikete “četnika” i “ustaša” svakodnevno koriste u javnom govoru. Takvim svođenjem čitavih zajednica na dve ideološke matrice na jednostavan način legitimiše “odbrambene” pozicije i jedne i druge strane, jer je Drugi neprekidna pretnja.

Na koji način je moguće ovo prevazići? Multiperspektivnim pristupom i nepostojanjem zvanične, “svete” interpretacije istorijskog događaja. Sagledavanje i druge strane i njene perspektive otvara prostor za razumevanje. Nije neophodno opravdati, ali je nužno razumeti. Dakle, usvajanjem znanja o tome šta se zbilo u tom događaju, kako druga strana sagledava taj događaj, zasto je takvo sagledavanje važno za tu stranu i gde je u toj interpretaciji moguće naći zajednički sadržalac koji bi garantovao prihvatanje svih sećanja. Takvim prihvatanjem se Drugi ne bi gledao kroz razlike koje nužno razdvajaju, već stvorio jasniji prostor za dijalog i pomirenje. Taj dijalog bi se vodio bez prevodioca. Iskoristimo to za razmenu znanja i zbližavanje.

Jovan Milosavljević

Srebrenica

Međunaordni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u mnogim presudama osudio pojedince za progon i terorisanje građana, povrede međunarodnog humanitarnog prava, povrede Haških i Ženevskih konvencija, te i za krivično djelo genocid. Jedan od ovakvih slučajeva jeste i Ratko Mladić, što potvrđuje činjenica da je Međunarodni mehanizam za krivične sudove 8. juna 2021. godine izrekao drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora Ratku Mladiću, nekadašnjem generalu Vojske Republike Srpske (VRS) za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Presude nisu donesene tek onako, već na osnovu dugotrajnog postupka, prikupljanja dokaza, saslušanja svjedoka i tome slično, te se kao takve ne smiju dovoditi u upitno stanje. No, situacija u zemljama bivše Jugoslavije je nešto drugačija. Istina je naravno jedna, ali postoje razne interpretacije konkretnog događaja. Za potrebe ovog rada, za primjer uzet ćemo Srebrenicu.

Konflikt teško da može biti riješen sve dok se ne postigne konsenzus o uzroku tog konflikta, pa je tako situacija u zemljama bivše Jugoslavije veoma kompleksa jer svaka zemlja ima svoju viziju uzroka konflikta. Naime, u Bosni i Hercegovini genocid koji je počinjen u Srebrenici se razmatra sa tri aspekta, kako u politici, tako i u medijima i među narodom. U Sarajevu i općenito u entitetu Fedreracija Bosne i Hercegovine presude MKSJ se u suštini poštuju, u manjem bh. entitetu Republika Srpska rijetko da ima zamisli o poštivanju presuda MKSJ, čak je i prisutno konstantno negiranje istih. Za nekog stanovnika Banja Luke, koji pripada srpskom narodu, Srebrenica je masovan zločin ili samo zločin, a ne genocid. Narativ koji vlada u Republici Srpskoj vezano za temu Srebrenice je takav da, ukoliko neko iz Banja Luke ili Trebinja priznaje genocid i tvrdi da su srpske snage policije i vojske odgovorne, automatski je etiketiran kao neprijatelj Srba ili ukoliko se izjašnjava kao Srbin, onda je nesrbin zbog toga. Međutim, u Mostaru narativ hrvatskog naroda po pitanju Srebrenice je pomalo dvoličan. Genocid u Srebrenici se priznaje, no ponekad političke „elite“ ovog naroda znaju biti vrlo suprotne ovome stavu. Događalo se da hrvatski članovi parlamenta budu protiv donošenja promjena Krivičnog zakona od strane Visokog predstavnika koji bi zabranio negiranje genocida. Dok sa druge strane, zbog ratnih dešavanja i sukoba sa srpskim snagama, potpuno priznavaju genocid i okrivljavaju srpske snage za genocid u Srebrenici. Reklo bi se da stav o genocidu u Srebrenici ovisi o političkom interesu, kada su u pitanju političke elite.

Sve ove konstatacije, dovode do jednog fenomena a to je negiranje genocida kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu. Tri najčešća oblika negiranja genocida su osporavanje broja i identiteta žrtava, teorije međunarodnih zavjera i preispitivanje kredibiliteta sudova, te trijumfalizam i nacionalni historijski revizionizam. Najzastupljenije je aktivno poricanje/negiranje genocida, koje uključuje izričite tvrdnje da genocid nije počinjen; „alternativne historije” i teorije zavjera kojima se iznose potpuno fiktivna objašnjenja za sudski utvrđene činjenice o genocidu; pokušaji utišavanja i sprječavanja javnog govora o genocidu utemeljenom na sudski utvrđenim činjenicama i tome slično. Monitoringom je zabilježeno da najveći broj slučajeva negiranja genocida dolazi iz Republike Srbije, zatim slijedi Bosna i Hercegovina, odnosno entitet Republika Srpska, te Crna Gora i Hrvatska. Što se tiče medija, kao i u drugim pokazateljima, najveći broj je s područja Srbije. Zatim slijede mediji iz Bosne i Hercegovine (većinom iz entiteta RS), te onda mediji iz Crne Gore i Hrvatske. Kako bi se ovakvim i sličnim stvarima nazirao kraj, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko je, koristeći Bonske ovlasti, nametnuo 23. jula 2021. godine dopune Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. U Odluci koja se odnosi na Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, između ostalog, stoji: „Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” Nametanje izmjena i dopuna Zakona jeste značajan korak naprijed, ali zaista je potreban rad državnih, nevladinih i međunarodnih institucija i organizacija kako bi se negiranje genocida u Srebrenici umanjilo, a zatim i eliminisalo iz javnog diskursa.

Obzirom na konstantno negiranje genocida u Srebrenici, smatram da je važno adekvatno i konkretno odgovoriti, a to je prvenstveno kroz iznošenje svih dostupnih činjenica o genocidu u Srebrenici. Negiranje genocida u Srebrenici rasprostanjeno je u svim segmentima društva, a pogotovo u političkim arenama. Očuvanje sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici je zaista imperativ za očuvanje mira i stabilnosti. Dokaze i činjenice treba prihvatiti onakvim kakvim i jesu. Zaboravljanjem, zanemarivanjem ili umanjivanjem prošlosti ne možemo ići ka vedrijoj budućnosti. Međuetničko povjerenje mora biti izgrađeno na čvrstom temelju istine, a ne na kompromisu i pregovaranju. O činjenicama o genocidu u Srebrenici se ne smije pregovarati, jer se o istini ne pregovara u zdravim društvima.

Elma Duraković

Morinj

Tokom dalje, ali i bliže prošlosti istorijska dešavanja su prepričavana od generacije do generacije, prenošena sa koljena na koljena, od udžbenika za osnovce pa sve do elektronskih medija za širi dio populacije. Shodno mnogobrojnim degradacijama, osporavanjima, odbacivanjima, ali i dominantno raznolikoj potrebi za sagledavanje pitanja tranzicione pravde svaka priča je imala dvije strane, svaki sukob je imao inicijatora, dok se za ratne zločine sprovodila “djelimična” sudska pravda.

Sagledavajući oba pravca, postavljaju se sljedeća pitanja: koji izvor je reprezentativan? Ko je istinska žrtva, a ko pokretač? I ono najvažnije, da li je određena adekvatna kazna za počinioca kršenja ljudskih prava kao i pitanje reparacije žrtve? Jer… žrtva je žrtva bez obzira kojoj vjeroispovjesti, nacionalnosti, etničkoj grupi pripadala.

Logor Morinj je formiran 3. oktobra 1991. godine, dok je zatvoren naredne godine, 18. avgusta. Njegovo sjedište se nalazilo u bokokotorskom fjordu koje je ujedno bilo i oličenje živopisnog mediteranskog mjesta. Svrha formiranja logora, odnosno ciljna grupa su bili ratni zarobljenici s područja Dubrovnika (mučenje, nečovječno postupanje i kažnjavanje), koji je do samog zatvaranja obuhvatao nešto oko 300 zarobljenika. Na teritoriji Crne Gore i u crnogorskom društvu je ova tema bila gotovo zaboravljena, najmlađe populacije nijesu imale priliku da se informišu kroz udžebenike, dok su mediji gotovo uvijek plasirali identične članke poput “ Na Morinjske ratne događaje podsjećaju sudske presude”, “Logor u Morinju se prećutno prepušta zaboravu” i slično. Neadekvatne informacije i ograničen pristup javnom informisanju često dovodi do iskrivljene percepcije i ugla posmatranja, do pristrasnosti, ali i negodovanja što rezultira alarmantnim posledicama.

Može li biti pravda zadovoljena ukoliko nadređeni u komandnom lancu nijesu odgovarali za svoje postupke? Nažalost, ovaj zločin je imao navedeni epilog.

Sa druge strane, žrtve, njihove porodice i njihova država kao elementarni subjekat ne zaboravljaju. Kako bi ova tematika imala dominantniju notu i doprinijela neviđenom skandalu, nedavno je postavljena ploča kao vid „priznavanja i suočavanja sa prošlošću“ koja nije naišla na adekvatan feedback s obzirom na odgovor mnogobrojnih posmatrača. Glavni urednik Dubrovačkog vjesnika Jadran Kapor je istakao sljedeće: “Na ploči postavljenoj u nazočnosti našeg visokog državnog izaslanstva, našeg gradonačelnika i naših civilnih i vojnih žrtava stradalih u tom logoru piše - "Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore". Dakle, nisu ti zločini počinjeni u pokušaju da se osvoji dio hrvatskog teritorija (od kojeg Crna Gora i danas spori Prevlaku i morski pojas), nego su zločini - a na ploči piše da su velikosrpski - počinjeni da bi se naštetilo Crnoj Gori. Što apsolutno nije točno! Današnji predsjednik, tadašnji premijer Crne Gore objasnio je 22. listopada 1991. godine čitateljima Pobjede da je - "Crna Gora napadnuta od ustaša". Isto je tako rekao da "jednom za sva vremena treba ispraviti pogrešku komunističkih kartografa" i usput još da mu se šah ogadio zbog hrvatske šahovnice. Te riječi, i činjenica da je tijekom rata u napadu na Dubrovnik sudjelovalo ukupno 60 tisuća građana Crne Gore, da ih je 300 poginulo prilikom osvajanja Dubrovnika govori nam da agresija koju spominje ova ploča nije napravljena da bi se naudilo Crnoj Gori, nego baš Dubrovniku.”[1]

Crnoj Gori i dalje predstoji da se suoči sa svih pet ratnih zločina počinjenih na svojoj teritoriji, da postavi spomen-obilježje na svakom od njih, da gaji kulturu sjećanja i da institucionalno sprovodi politike mira, razumijevanja uzroka rata, priznavanja sopstvene odgovornosti i prevazilaženja netrpeljivosti prema drugima. Kao što I Ibrahim Čikić navodi u djelu “Knjiga o ljubavi”, zaborav dovodi do saučesništva u zločinu. Učiti na primjerima onih koji su bili I nestali. Zapisivati minule događaje kako bi se buduće generacije učile na našim greškama. Sagledajmo vlastite greške i odlučimo misliti sopstvenom glavom prvi je korak ka pobjedi čovjeka nad nepravdom. Jer nekažnjavanjem zločinca sasvim je sigurno da se podstiče i stvara klima za novi zločin.

[1] Detaljnije na sljedećem linku : https://www.vijesti.me/vijesti/politika/627179/ploca-u-morinju-u-16-tacaka-sta-je-sporno-a-sta-nije-sporno

Autori