Položaj žena u oružanim sukobima i postkonfliktnim društvima - teorija naspram prakse
Međunarodno humanitarno pravo predstavlja skup pravila kojima se regulira vođenje neprijateljstava, te pružanje pomoći i zaštita ratnim zarobljenicima i civilima. Međutim nerijetko se dešava da u oružanim sukobima civili, a ponajviše ženski dio populacije, budu mete napada, masovnog i organiziranog nasilja. Slučajevi silovanja ili drugih oblika seksualnih zlostavljanja nisu nešto što se može desiti slučajno, već sa jasnom namjerom ili u najgorem slučaju planski.
S tim u vezi, treba pomenuti i pravne mehanizme koji pružaju zaštitu licima o kojima je reč. Poznato je da je u periodima sukoba jedna od grana prava koja štiti prava svih civila, a posebno žena i devojčica, svakako, međunarodno humanitarno pravo. Pored opšte zaštite žena i devojčica kao pripadnica civilne grupe, ono im takođe pruža i posebnu zaštitu. Posebna zaštita žena i devojčica u oružanom sukobu prepoznaje da se ženska populacija nalazi u ranjivijem položaju u određenim formama nasilja, te s tim u vezi stavlja fokus na potrebe žena koje su majke i na specijalnu vrstu zaštite žena i devojčica protiv svakog oblika zlostavljanja.
Ženevske konvencije i Protokoli su sveobuhvatni u smislu okvira zaštite koju uživaju zaštićene osobe, konkretno u ovome slučaju žene u rukama neprijatelja, pa se sa razlogom postavljaju razna pitanja o silovanjima žena u ratu, nastanak djece uzrokom silovanja i kako to zaista spriječiti. Ukoliko MHP i druge pravne grane ne pružaju dovoljnu zaštitu ženama u oružanim sukobima, onda bi se moglo dovesti u pitanje opće svrhe Ženevskih konvencija.
Kao što često govorimo da ratno pravo „uvek kasni jedan rat“, tako možemo to i ovde primetiti i primeniti. Naime, nakon sukoba u Ruandi, a posebno nakon sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, sledeći primer presuda međunarodnih krivičnih tribunala donete su, 1995. godine, Pekinška deklaracija i Platforma za akciju koje su imale za cilj da pospeše obavezu Vlada da gone i kažnjavaju počinioce silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja nad ženama i devojčicama u sukobima i da takva dela definišu kao ratne zločine. Dalje, Statut Međunarodnog krivičnog suda usvojen 17. jula 1998. godine prvi put daje silovanju, seksualnom ropstvu, prinudnoj prostituciji, prisilnoj trudnoći (koja je definisana u članu 7.2.f Statuta), prinudnoj sterilizaciji i svakom drugom obliku seksualnog nasilja jednaku težinu u svojoj definiciji zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina nad kojima ima nadležnost. Sve forme seksualnog i fizičkog zlostavljanja tokom sukoba predstavljaju ozbiljnu povredu međunarodnog humanitarnog prava bilo da je u pitanju međunarodni, ili nemeđunarodni oružani sukob. Međutim, već je pomenuto da se ovakve vrste ratnih zločina i dalje često ponavljaju i neretko prolaze nekažnjeno, odnosno nedovoljno kažnjeno.
Savremeno međunarodno pravo ljudskih prava garantuje postojanje pravnih zaštita na koja se žene mogu pozvati i u postkonfliktnom periodu. Pored sudskih tela koja dozvoljavaju pojedinačne žalbe, poput Komiteta za ljudska prava i Komiteta protiv torture, ističe se Komitet za eliminaciju diskriminacije žena koji je formiran u skladu sa članom 17. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) iz 1979. godine. Države potpisnice ove Konvencije moraju podnositi izveštaje najmanje svake četiri godine o zakonodavnim, sudskim i drugim merama koje su preduzele kako bi implementirale odredbe Konvencije u unutrašnji zakon. Tako je 6. oktobra 1999. godine Generalna skupština UN-a usvojila Opcioni protokol uz Konvenciju o eliminaciji diskriminacije žena. Ovaj Protokol, koji je do danas ratifikovalo 114 država, priznaje nadležnost Komiteta da prima i razmatra žalbe pojedinaca ili grupa iz svoje nadležnosti i to razmatranjem predstavki pojedinaca ili grupa žena koje su prethodno iscrpile sve domaće pravne lekove. Ono što je posebno važno naglasiti jeste da je do stupanja na snagu Protokola jedina međunarodna mogućnost za podnošenje pojedinačnih žalbi, a posebno u vezi sa kršenjem ženskih prava, bila preko Komisije za status žena.
Očigledno je da se radi o skupini koja uživa prava sadržana i u međunarodnom humanitarnom pravu (MHP) i međunarodnom pravu ljudskih prava (MPLJP) ali protivno tome, uključujući i oružane sukobe na području bivše Jugoslavije, javlja se nepoštivanje ovih normi. Nisu samo žene žrtve oružanih sukoba, to treba naglasiti, ali je činjenica da se nad njima čine monstruozna zlodjela koja ne samo da su štetna po njih, već i sve one koji su njima bliski, bilo na vjerskom, etničkom ili nekom drugom smislu.
U praksi to, ipak, nije tako jednostavno. Efikasnost mehanizama koji mogu da primaju žalbe od pojedinaca ostaje ograničena s obzirom da je njihova nadležnost za primanje takvih pritužbi često neobavezujuća, a procedure su duge, spore i podležu višestrukim uslovima prihvatljivosti. U mnogim slučajevima koji su podneti i procesuirani kao kršenje osnovnih ljudskih prava, a posebno prava žena, savetodavne odluke koje je Sud doneo u većini slučajeva nisu u potpunosti prihvaćene od strane države, pa tako njeni podnosioci ili nikada nisu ni dobili adekvatnu kompenzaciju ili je ona bila simbolična (4. izveštaj CEDAW-a za Srbiju dostupan je na linku).
Zbog čega je u oružanim sukobima ženska populacija je jedna od glavnih meta i ona skupina koja u mnogim oružanim sukobima biva žrtva silovanja, mučenja i drugih zlodjela? Teoretski ovo ne bi bio problem jer MHP i druge grane prava, kao sto je MPLJP, reguliraju ponašanja lica u oružanim sukobima i zabranjuju zlodjela, no problem predstavlja činjenica da MHP nema svoje jedinstvene institucionalne mehanizme sprovođenja. Zbog toga nikakva pravna zaštita tokom sukoba ženama ne može garantirati sigurnost u oružanim sukobima, te nažalost spriječiti silovanja, mučenja i druge oblike seksualnog zlostavljanja. Naravno da teške povrede Ženevskih konvencija sa sobom povlače krivičnu odgovornost, te uprkos tome što je silovanje kao čin mučenja, ratni zločin, međunarodno krivično pravo donosi samo djelimičnu pravdu. U kontekstu oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, prema Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju mučenje je kvalificirano kao teška povreda Ženevskih konvencija, te osobe koje su počinitelji bi trebali biti izvedeni pred nadležni krivični sud.
Osim toga, nasilje nad ženama u oružanim sukobima biva smatrano “oružjem” protiv druge neprijateljske vojske. Silovanja i druga zlodjela nad ženama u toku oružanog sukoba psihički mogu utjecati na stranu u sukobu što nikako nije opravdano i legitimno ali se koristi u svrhu vojnog cilja. Također, ovakvi činovi u drugu stranu, ali ponajviše civile ulijevaju ogromnu dozu straha, koji osim u doba rata a i nakon njega, može imati dugotrajne negativne posljedice. To je pokazala praksa sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, gdje i dan-danas žene koje su preživjele takva zlodjela sa sobom nose određenu dozu straha, a ponajviše osobe koje su bile žrtve silovanja (više o tome na ovom linku).
Govoriti o ugroženosti žena kroz prizmu MHP i zaštite koju različite grane navedenog pružaju, ne bi bilo sveobuhvatno bez uključivanja humanitarnog pristupa u odnosu na tretiranje gorenavedenih ranjivih kategorija. U tom smislu govoreći, uočili smo dvije ključne dimenzije: Zaštitu žena u oružanom sukobu konkretno, ali i širu dimenziju koja se tiče položaja žena u okviru društva generalno. S jedne strane, vrijedno je govoriti o njihovom statusu tokom trajanja oružanog sukoba. S druge strane, osvrnućemo se na njihov položaj nakon prestanka ratnih dejstava i u okolnostima posleratne rekonstrukcije društveno-političke arhitekture.
Govoreći o pravima žena u oružanim sukobima, apostrofiraju se njihove specifične potrebe nastale kao dominantno tumačenje pogrešno percipirane rodne norme na uticaj koji sam konflikt ostavlja. Očekivane uloge žene i muškarca u oružanim sukobima u značajnoj mjeri se oslanjanju na dominantni, isključivi i binarni pristup. Rodne transformativne akcije, koje između ostalog uključuju i promovisanje ženske participacije, sa ključnim ciljem da se marginalizovane grupe ohrabre da preuzmu ulogu i snose veću društvenu odgovornost. U tom smislu, nije moguće izbjeći pitanje u kojoj mjeri se programi, koji treba da doprinesu rodnoj jednakosti mogu smatrati uspješnim?
To se odnosi i na žene i djevojke, naročito kada govorimo u kontekstu (ne)adekvatnog skloništa koji su im ponuđeni, programa edukacije, obezbijeđene zdravstvene zaštite i sredstava za život. U skladu sa UNHCR-ovim izvještajima, evidentan problem predstavljaju i kulturno naslijeđeni obrasci koji uslovljavaju različit pristup u rješavanju problema i često onemogućavaju implementaciju raznih strategija. Rodno transformativne akcije uključuju i posebno senzitivan pristup prema nejednakosti kreiranoj od strane ideološkog sistema patrijarhata što dovodi do ignorisanja određenih humanitarnih principa zaštite. Konflikti uglavnom predstavljaju plodno tle da se takvi raniji pristupi iskoriste za dodatno ugrožavanje statusa žena i djevojaka što onemogućava njjihovo aktivno uključivanje u procesu postkonfliktne rekonstrukcije zajednice.
UNHCR je kroz svoje smjernice o zaštiti žena izbjeglica ovaj problem prepoznao devetesetih. Smjernice uključuju neka veoma važna pitanja, kao što su: prisilne regrutacije, abortusi, trgovine ljudima, seksualnog roblja i silovanja koje žene proživljavaju, suočene sa nasiljem i eksploatacijom. Jedno od žarišnih problema sa kojima se države Afrike suočavaju predstavlja i dugotrajan boravak u kampovima, pozicioniranih na nesigurnim mjestima i u blizini graničnih konfliktnih područja. Nepovoljan tretman žena ogleda se i kroz diskriminaciju i nasilje u postkonfliktnim društvima kao što je to Avganistan.
U odnosu na drugi dio koji smo izdvojili, a koji se odnosi na postkonfliktni period žene se suočavaju sa različitim diskriminatornim postupcima. Nasilje se preliva i nije prisutno samo u oružanim sukobima već i unutar same porodice kao takve. Drugi nivo problema predstavljaju obrazovanje i institucionalno uslovljene prepreke koje društvena stvarnost nameće. Navedene prepreke i ranjivost žena i djevojaka predstavlja jedan od ključnih uzroka koji ih čini metama tokom trajanja sukoba.
Najprije, dolazimo do pitanja o postojanju tema koje sprečavaju njihovo uključivanje, a njihova diskriminacija se opravdava time da one imaju niži nivo obrazovanja i kompetencija usljed strukturnih institucionalno uslovljenih prepreka koje favorizuju muškarce u pogledu sticanja obrazovanja i zapošljavanja. Fokusiranje na privremene odgovore a ne dugoročne opcije, dovodi do neefikasnosti u sučavanju sa navedenim problemima.
Sve to za sobom povlači i pitanje da li su, i u kojoj mjeri, žene i djevojke suočene sa krizom identiteta, shodno vrjednostima i stavovima koje se grade prema njima, što podrazumijeva nepriznavanje od strane drugog u odnosu na kojeg se i gradi naš identitet. To rezultira nedostatkom njihovog predstavljanja i nedostatak heterogenosti u društvenoj, religijskoj i kulturnoj praksi. Cilj je da se dostigne princip poštovanja različitosti kroz različite programe promocije i osiguranja da prava žena budu konstitutivni djelovi mirovnih procesa i sporazuma kako bi se osigurao njihov status u periodu oporavka od oružanih sukoba.
Vrlo je teško zamisliti da u oružanim sukobima ne bude ikakvih žrtava; ne samo žena, već i civila općenito, no to ne znači da se položaj istih ne bi trebao poboljšavati. Konačno suzbijanje svih vidova nasilja nad ženama u budućim oružanim sukobima i u postkonfliktnim periodima na nultu tačku u praktičnom smislu jedini je način da žene više ne trpe nasilja i uživaju jednaka prava. Sve osim ovoga značilo bi neuspjeh.
Autori
Mentorka
