Život na terminalu: (ne)vidljivi sv(ij)et apatridije

Mogu biti pored vas. Mogu biti najkorisniji u društvu, i hraniti sistem svim blagodatima. No, nevidljivi su. Sistem ih ne prepoznaje. Neki od njih su rođeni bez državljanstva. Drugi su, pak, kasnije postali apatridi – lica bez državljanstva.

Izvor podataka: UNHCR iz navedenih zemalja, Pravni centar Crne Gore

I premda ih „nema ni na mapi”, apatridi su i te kako tu. Oni su značajan deo međunarodnog društva. I kao takvi, na mapi su međunarodnopravnog, sociološkog i kulturološkog saznanja.

Mapiranje apatridije u međunarodnom pravu

U slučaju Nottebohm (1955) Međunarodni sud pravde odredio je državljanstvo kao „pravnu vezu zasnovanu na društvenoj činjenici vezanosti, na postojanju stvarne veze, interesa i emocije, zajedno sa postojanjem recipročnih prava i obaveza”. Svoje državljanstvo često uzimamo kao datost, kao podrazumevajuću pravnu činjenicu.

Međutim, milioni ljudi širom sveta nemaju odgovor na pitanje odakle su. Problem nastaje jer se državljanstvo posmatra kao izraz suverenosti neke države. Svaka država svojim unutrašnjim pravnim okvirom određuje pravila, proceduru i načine sticanja državljanstva. Zato nastaju različiti kriterijumi i neusklađenost praksi, te se teži međunarodnopravnoj zaštiti lica koja ne ispunjavaju uslove za sticanje državljanstva, ili su bez njega ostala iz bilo kog drugog razloga.

Neposredno nakon Drugog svetskog rata načinjeni su određeni pokušaji da se pravno uredi pitanje apatridije. Međutim, ovi pokušaji ostali su bez većeg odjeka, te su lica bez državljanstva svoju međunarodnopravnu zaštitu sticala isključivo u okviru korpusa međunarodnog izbegličkog prava. Prvi konkretni koraci u pravcu sistematskog regulisanja načinjeni su u krilu Ujedinjenih nacija. Početkom druge polovine XX veka UN su usvojile dva važna međunarodnopravna instrumenta: Konvenciju o statusu lica bez državljanstva i Konvenciju o smanjenju broja lica bez državljanstva.

Konvencija o statusu lica bez državljanstva (1954) prvi je i primarni instrument koji detaljno utvrđuje kategorije lica bez državljanstva. Samim tim, ona sadrži i one kategorije apatrida koje nisu obuhvaćene tekstom Konvencije o izbeglicama iz 1951. godine. Osim što svojim odredbama propisuje uslove za sticanje statusa apatrida, Konvencija o statusu lica bez državljanstva taksativno nabraja i kategorije lica na koje se ona ne primenjuje. Tako su, primera radi, lica kojima je država boravka priznala bar određeni stepen prava i zaštite koja se mogu povezati sa posedovanjem državljanstva odnosne države – izuzeta od statusa apatrida.

Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961) bavi se eliminisanjem razloga koji dovode do pojave apatridije. Razlozi mogu biti plod sticaja okolnosti, kada nastaje takozvani konflikt zakona. Primera radi, lice je rođeno u državi A, koja propisuje sticanje državljanstva isključivo prema kriterijumu porekla (ius sanguinis). Dakle, kako bi ovo lice steklo državljanstvo, potrebno je da su i roditelji državljani države A. Međutim, roditelji poseduju državljanstvo države B, koja svojim zakonodavstvom propisuje da se državljanstvo stiče isključivo na osnovu mesta rođenja (ius soli). Tada smo na terenu apatridije, jer lice u pitanju ne može biti državljanin niti države u kojoj je rođeno, niti države čiji su državljani roditelji.

Radi prevencije ovakvih situacija, u praksi se teži prihvatanju oba opisana principa za sticanje državljanstva. Takav je slučaj i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, i Republici Srbiji. U sve tri države zakoni o državljanstvu pravilo porekla propisuju kao primarni kriterijum, uz mogućnost sticanja državljanstva po osnovu rođenja, prijema ili međunarodnog ugovora.

Državna sukcesija još jedan je od mogućih uzroka apatridije – bilo da se manifestuje sticanjem nezavisnosti od kolonijalne sile (područje afričkog kontinenta), bilo disolucijom stare i stvaranjem novih država (slučaj SFRJ). Upravo zato, junaci poput Viktora Navorskog iz zemlje Krakozije, koji na stranom aerodromu ostaje bez dokumentacije dok u matičnoj državi izbija revolucija – sve češće nas okružuju u realitetu današnjice, ogoljenom od filmskog platna i umetničke imaginacije.

Mapiranje apatridije u kulturi i društvu

Iz ugla međunarodnog prava regulisan i jasan, iz vizure filma komičan i zanimljiv – život „na terminalu” u praksi nije niti jednostavan, niti simpatičan. Štaviše, položaj apatrida ume da bude izuzetno slojevit, složen, neretko i nehuman. Ova lica ne dele nužno poreklo, etnicitet ili kulturu. No, ipak, ona dele sudbinu apatrida, sudbinu koja neretko znači – ugroženo ljudsko dostojanstvo.

U svom tekstu pod nazivom ''Expanding Statelssness Scholarship: The Value of Interdisciplinary Research and Education'', Lindsey N Kingston opisao je svoje iskustvo sa studentima koji se bave ljudskim pravima, zapazivši da se fenomen apatridije kao takav uopšte ne nalazi na „intelektualnom radaru” studenata, bez obzira na mjesto njihovog porijekla. Primjećujemo takvu praksu i u našem okruženju. U određenoj mjeri je prisutna svijest o postojanju apatridije, ali bez značajnijeg poznavanja realnih životnih i društvenih okolnosti koje prate ova lica.

Da (ne)posjedovanje državljanstva ne definiše samo legalni status pojednica, već i duboku kulturološku i socijalnu povezanost čovjeka sa svojom zemljom, najbolje oslikava primjer pacifičkih ostrvskih zemalja okupljenih oko organizacije Pacific Islands Forum (PIF). Naime, stanovnici ovih država suočavaju se sa ozbiljnim problemima uzrokovanim klimatskim promjenama, pa tako porast nivoa mora prijeti da u potpunosti potopi njihova ostrva. Jasno je da bi ovakav ishod značio prisilno iseljavanje stanovništva iz svojih država, što bi ih dovelo u poziciju apatridije. Međutim, pravni status nije jedina bitna stvar u ovoj priči. U kulturi ovih naroda njeguje se običaj sahranjivanja placente (fonua), odnosno posteljice, nakon rođenja djeteta. Na ovaj način, vjeruje se, dijete će biti povezano sa svojom zemljom. Sahranjena fonua će kovati njihov identitet, čuvati ih i biti duhovna i emotivna poveznica ljudi sa svojim porodicama i okruženjem. Trajno napuštanje svoje zemlje znači i gubitak identiteta. Interesantno je istaći da su, usljed nepostojanja međunarodnih zakona i regulativa koji prepoznaju ovu vrstu „kulturne apatridije”, neki od ovih ljudi u prošlosti emigrirali, mahom u Australiju. Tamo su postajali robovima…

Na drugom kraju sveta, u Južnoj Aziji, na području Mjanmara, nailazimo na populacione grupe Čin i Rohindža, koje usled državne represije migriraju u susedne države, posebno na teritoriju Mizorama. Na tom putu mnogi među njima postaju žrtve silovanja i seks trafikinga. Neposjedovanje dokumenata onemogućava bilo kakav vid pravne zaštite, pa su ovi ljudi prepušteni na milost i nemilost nadređenih. Začarani krug nehumanog postupanja nastavlja se u ovom regionu. Tako u Nepalu, Bangladešu i Indiji žrtve prostitucije i ostalih oblika trgovine ljudima gube svoja dokumenta, i time iznova gube elementarnu pravnu zaštitu.

Mapiranje apatridije u politici

Kada se primaknemo terenu Evrope – primjećujemo da uprkos de iure posjedovanju državljanstva postoje situacije de facto apatridije. Nakon Euromajdanske revolucije u Ukrajini, dve oblasti koje su do tada činile njen integralni deo proglasile su svoju državnost. Tako su političke vlasti „Luganjske Narodne Republike” (LNR) i „Donjecke Narodne Republike” (DNR) otvorile mogućnost za uzimanje državljanstva. Od 2016. godine ovu mogućnost iskoristilo je 415 hiljada ljudi. Međutim, državljanstvo LNR i DNR nisu priznavale države međunarodne zajednice. Tako je, usled nedostatka spoljne priznatosti, uzimanje državljanstva LNR i DNR faktički značilo – put ka statusu apatrida.

...

Čudan sv(ij)et je oko nas. Slika ista svaki dan. Tu, na uglu tom, stoji čov(j)ek sam. Niko njega ne gleda, svi žure nekud, znam. Takav sav je život, život naš... Stihovi kultne sarajevske grupe kao da odzvanjaju i u dušama miliona apatrida širom sveta. Na terminalu apatridije i dalje je neizvesnost i (pre)dugo čekanje u redu. Na terminalu apatridije i dalje je strah...

Neizvesnost i strah jačaće sa svakim novim talasom migracija, bilo da su one prate ratna dešavanja, bilo da su posledica klimatskih promena. I mada međunarodno pravo pokazuje određene iskorake u pravcu zasebnog regulisanja apatridije, fenomen je po svojoj suštini slojevit i nepregledan taman toliko da otvori razna pitanja na raznim nivoima društvenog, kulturnog i političkog.

Odgovori na ova pitanja zahtevaće vreme i budnu istraživačku, međunarodnopravnu i političku pažnju. Zahtevaće buđenje čovečnosti na svim terminalima apatridije. Zahtevaće da nađemo snage da mijenjamo ovaj nevidljivi sv(ij)et.